Na prvi pogled depresija nam je uočljiva svojim neupitnim znacima potištenosti, niskom razinom raspoloženja, umorom i nedostatkom energije za obavljanje uobičajenih svakodnevnih aktivnosti. Često je praćena i tjelesnim tegobama koje pažnju mogu skrenuti u drugome smjeru tako da i ne pomišljamo kakav se splet misli i osjećaja krije iza tih tegoba. Kod djece su depresivna stanja dodatno prikrivena mogućom povišenom razinom uznemirenosti, razdražljivošću, negativizmom i otporima prema učenju, rastrešenošću pažnje koji su na prvi pogled daleko od potištenosti. Kod neke djece, osobito manjeg uzrasta može doći do smetnji u svakodnevnom funkcioniranju, usvojenosti vještina i navika, osobito spavanja i prehrane te teškoćama u odvajanju. Potištena djeca mogu pokazivati nezadovoljstvo i biti zahtjevna na način da žele da im se udovoljava, a kada željeno dobiju, njihovo se nezadovoljstvo vraća.

U razgovorima s djecom imamo priliku čuti i saznati o njihovim mislima i osjećajima u onoj mjeri u kojoj su u tome trenutku spremni s nama podijeliti. To su uobičajeno kratke ali jasne impresije o događajima oko njih, praćene djetetovim emocijama poput osjećaja tuge, nemoći, izgubljenosti i obeshrabrenosti, povrijeđenosti, nerijetko gubitkom osjećaja radosti i smisla. Osim što su kratke te impresije su često vrlo dojmljive, praćene djetetovim osobujnim načinom doživljavanja i stoga iskrene. Štoviše samoj verbalnoj ekspresiji vjerojatno prethodi dulji period taloženja emocija, odatle njihova autentičnost. One su u skladu s djetetovom dobi i načinima njegova izražavanja.

Ona djeca koja su o tome spremna progovoriti su već na putu ozdravljenja, od kojeg su pak udaljenija djeca koja u sebi zadržavaju emocije tuge ili se pak ponašaju suprotno, postaju, kako uobičajeno kažemo, površno vesela ili sklona negirati potištenost. Osjećaji se ne javljaju sami, oni su popraćeni sklopom razmišljanja, tumačenja okolnosti i događaja, a kod djece koja su dulje vrijeme potištena ti su osjećaji praćeni i cjelovitim vjerovanjima koja su najčešće na njihovu štetu.

Preduvjeti preobražaja negativnog sklopa vjerovanja i promjena na emocionalnom planu

Uvijek iznova se susrećemo s paukovom preciznošću, isprepletenim osjećajima i razmišljanjima. Obazrivost, strpljenje i dobronamjernost su neki od preduvjeta preobražaja negativnog sklopa vjerovanja kao i promjena na emocionalnom planu. Tu je dobrodošla spremnost na prihvaćanje našeg vlastitog negiranja ili straha bez požurivanja, čuđenja i preispitivanja, te postepenost, budući se radi o krhkom emocionalnom sklopu djeteta koje je u razvoju i potrebna mu je naša potpora.

Tako izražene djetetove emocije za roditelja mogu biti iznenađenje, ali i izvor vlastitog osjećaja krivnje, ljutnje ili nemoći. U isto vrijeme kao da, uz to što postoji snažna želja i potreba da bude upućen u doživljaje svog djeteta, ponekad postoje i prepreke da se to ostvari. Naime, djeca ne žele opterećivati svoje roditelje, ali u isto vrijeme pak žele biti sigurni da će njihovi osjećaji, kada ih iskažu, biti prepoznati. Često pri tome pokazuju ambivalenciju, pa su u isto vrijeme i ljuti i zavisni od roditelja, zbog čega se mogu osjećati zbunjeno i pokazivati osjećaj krivnje. Roditelji pak, žele biti sudionici života svoje djece, no ne samo po ulozi u kojoj se nalaze nego i po razini bliskosti koju ostvaruju.

Stoga pred svakim roditeljem stoji izazov koji se odnosi ne samo na mogućnost prihvaćanja djetetovih nego i spremnost preispitivanja vlastitih emocija.

Što to što djecu vodi putem depresije?

Hoće li neko dijete biti sklono depresivnim reakcijama ovisi o spletu kako bioloških, tako i genetskih čimbenika po kojima se uostalom i razlikuju djeca unutar iste obitelji. Naš je fokus na okolišnim čimbenicima koji jasno ukazuju da je za osjećaj bespomoćnosti, osobito naučene bespomoćnosti koja dijete lišava ikakove inicijativnosti u njegovim nastojanjima da dobije željeno ili postigne cilj, presudan kritički odgoj koji slama samopoštovanje i rezultira osjećajem nevoljenosti. U takvim okolnostima dijete razvija negativnu percepciju svojih sposobnosti i sebe sama.

Razlog pojave depresivnosti mogu biti i nepovoljne životne okolnosti koje iscrpljuju djetetove kapacitete za prilagodbu, osobito u situacijama traumatskih iskustava, produljenog trajanja stresa i narušenih odnosa, u obitelji ali i izvan nje, osobito ako su odrasli preokupirani svojim brigama i smanjenih mogućnosti voditi računa o djetetovim emocionalnim potrebama. Svakako ne treba smetnuti s uma da je uobičajena tuga koju djeca pri tome mogu osjećati, po svome intenzitetu i trajanju, ali i posljedicama bitno drugačija od depresivnosti u dječjoj dobi.

Iz drugog kuta gledanja

Neke okolnosti koje mogu crpiti energiju ili dovesti do osjećaja nemoći nije moguće izbjeći. No one ne moraju nužno biti izvorom teških osjećanja. Uobičajene situacije poput životnih promjena, a koje su emocionalno zahtijevne, svakodnevni su pratitelji naših života. Te promjene sadrže i različite prepreke ostvarivanju ciljeva ali nisu nužno negativne. Radi se o životnim fazama uz koje neminovno dolaze i opraštanja od onog što je bilo prije, a koja mogu biti praćena osjećajima gubitaka kao i žalovanja zbog tih gubitaka, uz istovremeno povećane napore u prilagodbi na novo.

Zapravo, s aspekta razvojne psihologije, djeca su u stalnom procesu preobražaja. U tim periodima im je potrebna podrška, razumijevanje ali i sigurno vođenje, jer djeca vole jasne situacije koje im daju sigurnost, a lišene su ustrajavnja na autoritetu koji je sam sebi svrhom. Drugim riječima, djeca su spremna na kompromise ako im pokažemo da su nam ona sama važnija od nekih vanjskih mjerila, primjerice pospremljene sobe, na vrijeme napisane lektire, odličnog uspjeha u školi…

U svemu tome preobražaja nisu lišeni ni odrasli. Na to nas podsjećaju faze u razvoju identiteta o kojima govori američki psiholog Erik Erikson, a koji nas upućuje na to da naše sazrijevanje nije završeno u jednome trenutku odrasle dobi, nego je cjeloživotno. Ništa što smo u osobnom razvoju dosegli nije nepromjenjivo, nego je podložno daljnjem razvoju. Prepreke na tome putu rješavamo razumnim preispitivanjima.

Pitanje što drugi mogu učiniti da bih se osjećao bolje treba preformulirati u pitanje što sam sam spreman davati da bi se osjećao bolje i da bi se tako osjećali i drugi oko mene. Pri tome se ne radi o jednokratnom činu nego više o životnom stavu ili opredjeljenju. To se odnosi i na ulogu roditelja, jer roditelji imaju pravo na svoja očekivanja, ali i zrelost koja im govori što je mudro činiti kada se dijete ponaša mimo tih očekivanja.

Ono što uobičajeno zovemo otpornošću suočavanja sa stresom, a kako bismo izbjegli njegove negativne posljedice, odnosi se prije svega na sposobnost da se ponašamo u skladu sa situacijom, sagledavamo je u širem kontekstu, učimo iz svoje prošlosti, planiramo svoje djelovanje i pri tome i dalje ostajemo otvoreni prema drugima i održavamo dobre odnose. Postupajući tako odgajamo generacije kojima suosjećanje neće biti nejasna impresija, nego premisa postojanja.

Piše: Sanja Jusufbegović, prof. psihologije, klinički psiholog